Manastir Ravanica je poznat širom Srbije budući da je povezan sa knezom Lazarom, najznačajnijim likom kosovskog pripovedačkog ciklusa narodnih pesama. Istorija srpskog srednjovekovnog manastira je usko vezana za srpski narod pred Kosovski boj.

Nedaleko od sela Senje kod Ćuprije nalazi se manastir Ravanica u podnožju Kučajskih planina. Zadužbina je kneza Lazara koji je poginuo u bitci na Kosovu na Vidovdan, 28. juna 1389. godine.

U srednjem veku se vodilo računa o lokaciji na kojoj će se podići manastir. Tadašnji sabor Srbije doneo je odluku da se podigne zadužbina Kneza Lazara i da upravo tamo bude sahranjen. Manastir je podignut u dolini reke Ravanica, po kojoj je dobio naziv. Međutim, bilo je potrebno podići visoke bedeme koji će štititi značajnu svetinju od provalnika i pljačkaša. Bedem je bio sagrađen ali taj potez pljačkaše nije sprečio da opustoši manastir.

Knez Lazar je sazidao ovaj velelepni objekat između sedamdesetih i osamdesetih godina 14. veka dok su u kasnijim godinama dodati delovi: konak, trpezarija, bolnica i zaštitni zid. U manastiru se nalaze freske koje su oslikane nekoliko godina pred Kosovsku bitku. Nakon Lazareve smrti dodate su freske koje oslikavaju njegovu smrt a pored kneza, nalazi se i knjeginja Milica i sinovi Stefan i Vuk. Crkva manastira Ravanice je posvećena Vaznesenju Gospodnjem i ograđena je čvrstim odbrambenim zidom sa sedam kula. Pričalo se da nikada nije zažalio uložena sredstva, želeo je sagraditi sklonište za života i posle smrti. Za ono doba, Lazar je darovao manastiru veliku količinu novčanih sredstava. U povelji je napisano: ”I sve što priložih, ne uzeh ničiju baštinu niti silom oteh, nego otkupih ili zamenih, kako je ko želeo.”

Manastir Ravanica je pretrpeo razne nedaće, više puta je paljen i oštećivan tokom turske vladavine. Krajem 17. veka dešava se nešto što niko nije očekivao: odigrala se pljačka i nakon toga su ga razbojnici spalili. Narednih 30 godina je bio napušten, niko nije želeo da boravi tamo jer prostor nije bio zaštićen od brojnih pljački i spaljivanja. Međutim, tokom hasburške okupacije, između 1717. i 1739. manastir se obnavlja. U tom periodu se potpuno renovirao, oslikane su nove freske i sagrađen je novi konak.

Manastir Ravanica je središte kulturnog, književnog, duhovnog i umetničkog života. Do danas su sačuvane tri kule i deo severnog bedema.

Ravanica je zidana uobičajnim vizantijskim stilom. Uticaj arhitekture Ravanice se može uočiti na manastiru Sisojevcu i crkve u Petruškoj oblasti. Nekada davno, pre tri veka unutar manastirskog kompleksa postojala je velika trpeza iz srednjeg veka, kao i još mnogo stvari koje su spaljene tokom pljačkaškog perioda.

Ravanička crkva predstavlja početak moravske škole ali se tek u 17. veku saznaju imena učitelja, ili kako se u to vreme zvali – daskali. Dakle, ovde je bio centar u kome se negovala pisana književnost i usmeno stvaralaštvo. Najveći broj u svetu narodnih pesama posvećen Kosovu i kosovskim junacima napisan je okrugu Ravanice.

Motivi na freskama, koje su ostale očuvane u oltarskom i glavnom delu unutrašnjem prostoru crkve, mogu se zapaziti novine vezane za šeme u izboru tema i ciklusa (Veliki praznici i Hristova stradanja) koje će postati pravilo u oslikavanju hramova Moravske Srbije. Nalaze se i freske Hrista, Bogorodice, Anđela i proroka. U velikom oltaru su oslikane freske Hristovog stradanja i ovaploćenja.

Manastir Ravanica je sveto mesto jer se danas tamo nalaze mošti Svetog kneza Lazara, upravo je to uticalo da postane jedno od najznačajnih mesta hodočašča našeg naroda. Na osnovu ovih podataka možemo utvrditi da su se dešavale neprilike koje manastir uspešno prevazilazio. Definitivno da su turci imali najvećeg negativnog udela prema manastiru, ali i za vreme Prvg i Drugog svetskog rata je doživljavao pljačkanje.

Pustošenje manastira je ostavilo duboku ranu po istoriju Srba. Svetinje moramo čuvati po svaku cenu, jer su u njemu utkani duhovi naših predaka i borci za crkvu i veru.