Manastir Manasija se nalazi na brežuljku pokraj reke Resave nedaleko od gradića Despotovca. Potiče iz 15. veka, a podigao ga je despot Stefan Lazarević. Sama crkva se nalazi unutar ogromne tvrđave koju krasi 11 visokih kula, koje su u potpunosti očuvane i po čemu je ovaj manastir jedinstven u Srbiji.

Despot Stefan Lazarević je važio za veoma otmenog i hrabrog vladara, a bavio se i umetnošću, njegova pesma “Slovo Ljubve” se smatra pretečom srpske ljubavne poezije. Manastir Manasija predstavlja njegovu najznačajniju zadužbinu, i trebala je da bude i njegova grobna crkva, ali je zbog iznenadne smrti 1427. godine sahranjen u manasitru Koporinu, njegovoj drugoj zadužbini. Za njegove posmrtne ostatke nije sigurno da li se nalaze u Manasiji ili u Koporinu.

Zadužbina despota Stefana se nalazi u vlasništvu Republike Srbije i smatra se Spomenikom kulture od izuzetnog značaja. Biograf despota Srefana Lazarević, Konstantin Filozof je naveo da je manastir Manasija kod Despotovca počeo da se zida 1407. godine. A pretpostavlja se da je njegova gradnja završena 1418. godine, kao i da su se iste godine doselili monasi.

U to doba je ovo bio muški manastir. Zatim od 1954. godine manastir Manasija postaje ženski manastir, na čijem je čelu igumanija.

Stefanova zadužbina je odmah po osnivanju postala vrlo značajna za čitavu zemlju. Naime, manastir Manasija je postao kulturno-prosvetni centar Srbije u ono doba, jer se odmah po osnivanju u njemu otvara centar za prepisivanje knjiga, poznat pod nazivom Resavska škola. Posle pada despotovine kroz ceo 15. i 16. vek knjige koje su prepisivane u Manasiji bile su veoma cenjene.

Despot Stefan je otkupio značajna imanja u okolini manastira, kako bi obezbedio izdržavanje manastira, i doveo je učene monahe kako bi prepisivali u okviru “Resavske škole”. Dela koja su nastala u okviru “Resavske škole” bila su izuzetno cenjena.

Manastirska crkva je posvećena Svetoj Trojici i ceo kompleks je opasan velikim zidovima koji su služili za odbranu. Iako je sačuvana tek trećina fresaka u manastiru, živopis Manasije spada u red najvećih dometa srednjovekovnog slikarstva.

Arhitektura manastira je vrlo interesantna. Po karakteristikama, njegova arhitektura pripada Moravskoj školi srpske arhitekture. Glavna manastirska crkva je pravougaone osnove, sa upisanim krstom, a zidana je od tesanog kamena, koji je vezivan malterom.

Manastir Manasija ima dosta elemanta Raške škole srpske arhitekture, što se najviše primećuje u ukrasima. Pod u glavnoj crkvi je izgrađen od kombinacije kamena i mermernih ploča, koje su složene u formi mozaika, a u čijoj osnovi je krst.

Freske manastira su jednim delom očuvane a svakako najupečatljivija je ktitorska, koja je smeštena u glavnoj manastirskoj crkvi, na zapadnoj strani. Freska po kojoj je manasitr Manasija čuvena jeste vreska Svetih ratnika, a tu su još i freske na kojima je prikazan Gospod Isus Hristos, kao i sveti Arhangel Mihaili i sveti Petar Aleksandrijski.

Koliko je poznato, freske i čitav živopis manasitra je imao oko dve hiljade metara kvadratnih. Nažalost danas je očuvana jedva četvrtina tih fresaka, jer je manastir Manasija često bio pustošen i spaljivan.

Pretpostavlja se da su freske u ovom manastiru radili grafički zografi, poreklom iz Soluna.

Manastir Manasija se nalazi u blizini Despotovca na manje od 4 kilometara od ovog gradića. Takođe su u blizini ovog manastira nalazi i čuvena Resavska pećina kao i Veliko vrelo – Lisine i Krupajsko vrelo. A na nešto više od 30 kilometara nalaze se još dva srednjovekovna manastira Sisojevac i Ravanica.

Koji je to manastir ovog kraja koji vas ne ostavlja ravnodušnim?